Veselin Gatalo: Geto je sam sebi izborio put. I, mislim da mu dobro ide.

Intervju: Milan B. Popović

Veselin Gatalo, novinar, urednik, TV lice, književnik, romanopisac, pesnik, dramaturg, esejista, kolumnista

TV emisija Ljudovanje se emituje već sedam godina. Kako Vi na to gledate, možete li još najmanje toliko? 

Čovjek može ljudovati i po sedamdeset godina.  Može sve dok ima ljudskosti. Sve dok na svijetu ima ljudskosti, a uvijek će je biti jer je na svijetu ipak više dobra nego zla, moći će se. Ne uvijek isto, ali sa svakim se može. U svakom Bog ostavi dovoljno ljudskosti i rječitosti. Ni tehnika tome ne može ništa, i preko telefona se može ljudovati. Ne treba suditi novim generacijama, rade isto što i ljudi nekad, samo je to sad malo drugačije i nekima čudnije…

 

Da li Vam je teško da pronađete interesantne goste?

Svaki dan je priča, svaki čovjek je roman. Ne postoje ni mali ni obični ljudi. Ja nisam novinar pa ne dijelim ljude na interesantne i neinteresantne. Svaki je čovjek, ako se ja pitam, roman, pogotovo na ovim našim prostorima. To jezero ljudske ljepote i zanimljivosti ne može presušiti. Doduše, novinarima nije lako. Srećom, ja sam pisac, nalazim detalje u ljudima i ljude u detaljima. Život je masovna pojava, što neko pametniji od mene reče, pa će uvijek biti ljudi za razgovore poput onih u Ljudovanju.

 

Ako ponavljate goste u TV emisiji, zašto to radite?

Nije pisac od jedne knjige niti je čovjek od jednog razgovora. Sa gospodinom Dževadom Galijaševićem, sa prof. Lomparom ili Kovićem, sa profesoricom Kunarac, sa svim tim ljudima se može pričati cijeli dan, svake nedjelje, a da uvijek imaju šta da kažu i da budu interesantni i meni i publici. To je kao kad gledate filmove „Balkanski špijun“ ili „Ko to tamo peva“. Ti se filmovi mogu gledati iznova zbog detalja koje ne uhvatimo, a koji čekaju na nas tek nakon trećeg ili četvrtog gledanja. Uvijek će biti gostiju koje i ja i gledaoci želimo ponovo čuti i vidjeti. A gledaoci su ti zbog kojih emisija živi, opstaje, ostaje i biva sve gledanija.

 

Od svih gostiju, ko je bio najinspirativniji za razgovor, a ko je od gostiju podigao najveću žučnu buru u širokom TV gledalištu u Republici Srpskoj ili BiH?

Nije jednostavno izdvojiti nekoga. Ali, spomenuo bih monaha Arsenija, gosp. Ducija Simonovića, profesora Zeca… Uopšteno gledano, ima puno razgovora o mojoj emisiji, ali bure nema. Valjda sam navikao da ljudi u emisiji očekuju neočekivano, poput snimka govora Slobodasna Miloševića, onog najpoznatijeg. Ima škrgutanja zubima, glasnog „hm“ ali bure nema. I da, ponosim se time što ciljna grupa koja gleda emisiju prelazi granice Republike Srpske i Srbije, prelazi nacionalne, starosne i ideološke granice.

 

Kako dolazite do gostiju? Ko Vam pomaže u tome? Kojim inspirativnim odabirima se rukovodite ne bi li našli interesantne goste?

Još jednom bih ponovio da nema loših gostiju. Ima loših urednika, novinara i voditelja, ali to je već drugi par rukava. Goste mi nekad predlože prijatelji, nekad bivši gosti, nekad ih nađem sam a jako je puno onih koji se sami jave i izraze želju da budu gosti Ljudovanja.

 

Objavili ste više knjiga pesama. Koja Vam je najdraža?

Pa, Vrijeme mesinganih perli. To je zbirka za koju sam dobio Šantićevu nagradu. A ni ostale zbirke mi nisu mrske. Iskreno, više čitam i pišem prozu…

 

 

Vaša najnovija knjiga, roman GETO postala je kultni roman za veoma kratko vreme. Da li ste to očekivali dok ste ga pisali ili se to dogodilo spontano?

Knjige imaju svoj život. Dok se pišu, pripadaju autoru. Kasnije, ljudima koji čitaju. Oni odlučuju šta je dobro a šta ne, koja će knjiga umrijeti za par godina a koja živjeti. Geto je napisan davno, ali je trebalo da se objavi u tri naše zemlje i u Njemačkoj prije nego što je postala ovo što jeste i predložak za film. Ja nisam u književnim klanovima i društvima uzajamnog divljenja, pa je knjiga morala da se snađe sama, bez podrške Televizija i političara. Kako god, Geto je sam sebi izborio put. I, mislim da mu dobro ide.

 

Predstojeći beogradski oktobarski Sajam knjiga je prava prilika da se publika u Srbiji upozna sa Vašom knjigom GETO. Radujete li se susretu sa srpskom publikom?

Kako ne. Srpska publika je tradicionalno stroga i pravedna u tim stvarima. Publike se uvijek pribojavam jer su oni moj glavni cilj, sudija, porota, egzekutor… Svaki pisac se mora bojkati suda svoje publike, poštovati je i voljeti ako misli biti pisac. Gledam da nikad ne uvrijedim čitaoca, da ga ne naljutim, da mu ne uzmem novac i vrijeme za knjigu nakon koje će se pitati zašto je uopšte počeo čitati. Svijet je pun loših a bezobrazno nahvaljenih knjiga. Poslije čitanja takvih knjiga čitalac se počne pitati kakve su te nenahvaljene kad su nahvaljene tako nečitljive i beskrvne.

 

Šta možete da nam kažete,povodom ekranizacije romana Geto?

Uh… Geto je i pisan kao film, da bude korak do scenarija. Ne mogu vam sad o tome, uzelo bi nam puno vremena. Ku pročita, odmah će vidjeti. Kako god, drago mi je što ćemo i mi i Geto dobiti film. I mi ćemo imati nešto poput Pobjesnjelog Maksa ili Apokalipta sa radnjom koja se događa na Balkanu.

Moram spomenuti i svog prijatelj, glumca i režisera, uzgajivaća konja i zaljubljenika u pse, Petra Strugara. Razumijemo se kao da nema generacijske razlike i moram reći da mi je puno pomogao… Pomogao je i meni i Getu da priča dospije gdje treba i postane bliska čitaocima kao što je sad.  Strugar je sjajan čovjek i odlično razumije književnost i film. Mislim da će puno uraditi na ekranizaciji Geta.

 

Koji je žanr?

Teško pitanje. Geto neki vide kao akcijski roman, neko kao alegoriju, neko kao SF, neko kao kritiku društva, neko kao antiutopijski roman i ekološko štivo, neko kao psihološki triler, neko kao proročanstvo… Sa svima bih se složio. Roman je poznat na slavistikama, jedna djevojka je napisala rad, sad se ne sjećam da li magistarski ili doktorski o Getu, koji ima trostruko više stranica nego moj Geto.

 

Recite nam nešto o scenariju Dušan Silni i Nemanjićima?

E, to je scenario koji podrazumjeva veliku odgovornost. Scenario ne smije imati materijalnu grešku a mora istovremeno biti interesantan i dosljedan ideji i postulatima srpskih zavjeta koje su i naši kraljevi poštovvali. Bez tih zavjeta smo nimalo bolji od naroda na čiji račun razmjenjujemo viceve. Mislim da bismo bez tih zavjeta bili gori od njih. Scenario o filmu Dušan Silni jejedan častan i pošten scenario a nadam se da će i scenario za Nemanjiće biti isto toliko dobar. Profesorica Kunarac i ja ćemo se potruditi da se tu niko ne osramoti, ni mi ni naša grandiozna srpska prošlost.

 

 

Kako je došo do saradnje Vas i poznatog režisera Dragaa Eličića i koji su to omani koje ste pisali kao i scenarija za predstave koje plairate ekranizovati?

Dragan Elčić je neizostavno ime regionalnog filma i teatra. Pitanje je meni čudno jer ja za boljeg, fleksibilnijeg i pristupačnijeg ne znam. Za svakog genija kažu da je težak, sitničav, uporan, tvrdoglav, namćor, ali za gospodina Elčića znam da je dobar režiser i čovjek, ja vjerujem i u vrhu u struci. Zapravo znam. Elčićeve reference su duže od CV-a većine vrhunskih režisera kod nas i u svijetu. Mislim da ćemo dosta od mojih 16 bknjiga i dosadašnjih napisanih predstava, ako Bog da, postaviti u pozorište ili pripremiti za filmsko platno.

 

Da li je tačno da u skorije vreme trebate promeniti mesto prebivališta i da li će te posao scenariste uspeti ukombinovati sa poslom koji obavljate na RTRS,,LJudovanje,,? 

Mjesto bih trebao promijeniti, život ne. Ja sam pisac, bez obzira čime se bavio i šta radio. Dobiću šansu da to i ostanem, ako Bog da, i da ne moram raditi prevode, recenzije ili intervjue da sastavim kraj s krajem. Sretan je čovjek koji ima dobru porodicu, koji je zdrav a ako još radi posao koji voli… Kombinacija za poželiti.

 

Recite nam nešto o novoj emisiji koju panirate u sopstvenoj režiji raditi sa kolegom iz REFLEKSA? 

To je za sada moja mla tajna. Neću vam reći da planiram napraviti nešto sa mojim prijateljem Ninom Raspudićem u ležernoj atmosferi, sa vrhunskim gostima, sa kaučem i u papučama, sa foteljama i stolnjakom na kocikice, ali ne bih vam otkrivao detalje. Neka to zasad ostane naša mala tajna.

 

Govorite više stranih jezika,romani su Vam prevedeni na više njih ,da li planirate nešto tako i sa filmom uraditi?Mislim da jedna od bitnijih stvari je proizvod kao što je film plasirati na inostrano tržište? 

U Getu se govori engleski, i to mahom loš. Malo ljudi u Getu govori „jezik starog naroda“. Ja govorim francuski, španski, engleski… Otalijanski govorim bez previše gramatike. Od njemačkog se branim, ali mi stalno ulazi u uho. Ni hrvatski i bošnjački mi nisu loši. Sjajno razumijem svoje prijatelje a i oni mene. A što se tiče inostranstva, Geto je svevremena svjetska priča. Ljudi u Getu su najgori iz cijelog svijeta.

 

Možete li nam reči nešto o romau ,,Princeza od zida?

Taj roman je, kako neki kažu, autobiografski. Nisam ga htio objaviti, ali jesam. Previše je ličan. Ja odbijam svaku tuđu pomisao da je roman autobiografski, bez obzira koliko neki govorili da je u njemu sve što se događalo tih devedesetih. Ono što je otpalo od tog romana dobilo je nagradu za najbolju zbirku priča. Zbirka se zvala „Rambo, Drumski i Onaj treći“ i rasprodata je jako brzo. I Priunceza od zida je rasprodata. Moj izdavač, Gosp. Tajip Šahunpašić je, rahmet mu duši, umro. Mislim da ću je štampati u Sezambook. Napominjem, svaka sločnost sa stvarnim ljudima i događajima je namjerna.

 

Da li je u planu da ekratnizujete isti?

Princeza od zida je divan i strašan ljubavni emigrantski roman. Čujte, ideja i nije loša…

 

Publika Vas je mnogo vremena iščekivala u Srpskoj prestonici,zašto se do sada niste napraili neki od navedenih koraka? Da li ste možda čekali pravo vreme?

Puno je žena, ali jedna je majka. Beograd je velegrad, ali Mostar će uvijek biti moj. Beograd je grad kome se ne dolazi praznih ruku. Tako dolaziš bez nade da odmah zatražih poštovanje i uvažavanje. U Beograd donosim svoje romane, priče, pjesme, drame, komedije, Donosim mu nešto, inače ne bih mogao da tražim da sa mnom podijeli dio sebe. Trebalo je vremena za to. Tako to ide u našem svijetu. Mislim da imam šta da ponudim Beogradu.

 

Kako uklapate privatni i poslovni život i da li je moguče nositi se sa svim bavezama a pri tome sačuvati sopstvenu privatnost?

Dugo sam živio svoje knjige. Nekad su one bile moj privatni život, moji razgovori i moj svijet. Romane Slika s Uspomenom, Siesta Fiesta Orgasmo Riposo i mnoge priče, preživio sam. Ako čovjek radi ono što voli, posao mu bez problema postaje dio života, ne smeta nikome i ničemu. Ako čovkjek ima pouzdanu i dobru porodicu, još je lakše. Može se, zapravo, sve.

 

Neka preporuka publici?

Pa, čitajte dobre knjige i gledajte dobre filmove. To će vas učiniti boljim i pametnijim. Čitajte loše knjige ponekad, čisto da više cijenite dobre. Držite se klasika, oni ne mogu biti bacanje novca i vremenena. Gledajte intervjue sa pametnim ljudima. Čitajte o njima. Oni uvijek učine da preispitamo svoje stavove, da se korigujemo. Ništa posebno nemam poručiti.

Osim, možda, da kažem ono čime često završim ljudovanje? Čuvajte sebe i jedni druge.

Share This