Dying Fetus: Teška muzika za teška vremena

Piše: Ana Bjes; Slika: Radoslav Milovanović

 

U ponedeljak, 4. avgusta, 2025. održao se koncert kultnog američkog death metal benda Dying Fetus u bašti KST-a u Beogradu. Naša publika imala je prilike da pre njihovog nastupa čuje i bend Rivers of Nihil, sa kojima DF često imaju običaj da organizuju svoje turneje.

Dying Fetus jedan je od najznačajnijih bendova na globalnom nivou u sferi ekstremne muzike. Naravno da su u svom poslu profesionalci i da je koncert bio odsviran, ozvučen, organizovan i promovisan po najvišim standardima. Tu, prosto, nema greške, jer onaj ko ih je doveo, znao je šta radi. KST bio je pun do poslednjeg milimetra, što je samo još jedan prilog hiljadu puta dokazanoj činjenici da je naša metal publika najlojalnija publika ikada. Zakleti fanovi koji nisu bili prisutni, imali su već u rukama karte za Rokstad Extreme Fest u Rumuniji i/ili za Brutal Assault u Češkoj, inače (poznajem tu sortu vrlo dobro) ne bi sebi oprostili taj propust.

Fantastične recenzije ovog događaja već ste čitali. Na primer, moj kolega Nemanja, potpisan kao Timočanin, sa Helly Cherry webzina, napisao je jedan od izveštaja i ja samo mogu da potvrdim da je njime zaista doslovno dočarao celokupnu atmosferu.

Pošto bi još jedan takav osvrt bio totalno out of date, ja bih se ovde bavila nekim drugim stvarima.

Zanimljivo je, na primer, to što je čitav događaj prošao ispod radara moralnim sudijama, dušebrižnicima i bogougodnicima. Da, da, aludiram na onog monaha koji je, onomad, ne samo zapalio internet, pošlo mu je za rukom i to da, inicirajući pritisak javnosti, dovede do toga da koncert Batchuskae u Dorćol Platzu bude otkazan zbog velikog bezbednosnog rizika.

Manje-više to, nego po ekstremu u muzičkom i poetičkom smislu, brutalnosti u izrazu i agresivnosti u nastupu, u poređenju sa Dying Fetus, Batchuska je jedno obično “mjau mjau”. Neka se njihovi fanovi naljute, zabole me. Pri tome, nisam ortodoksni death metalac koji ne priznaje moderan metal, ne kapira konceptualnu muziku i loži se samo na old school bendove iz branše, baš ne. Ja, realno, ne mogu dugo da izdržim uz technical death i grindcore, ali moje sofisticirane ganglije vole da ih miluju nimalo nežne melodije Dying Fetusa i to satima, bez da se umore.

To je, za senzibilitet većine ljudi, ubitačno teška muzika. Jedna moja drugarica alternativka, kada sam joj rekla šta sam slušala uživo, imala je komentar: “Ju, kakvo ime, ne želim ni da ga izgovorim.”

Zanimljivo, Dying Fetus odista ima pesmu posvećenu abortusu. Oče Arsenije, spavaš li mirno?

Ako mene neko pita, takva teška muzika jedina ima smisla u ova teška vremena, ali takav sam tip, te neću silovati nikoga da to prihvati. Načini prihvatanja realnosti i borbe protiv iste, razlikuju se.

Mrak, agresija, destrukcija i pesimizam mnogima su misaone imenice, te u najgorim vremenima imate one ljude koji u svemu traže svetlost, lepotu, sklad, smisao i svrhu. Nije da i ja nisam takva, zato želim da pokušam da to isto pronađem i u death metalu i grindcoru. I kada su mi se Dying Fetus već došli u vidokrug (i sluhokrug) i nikada mi nisu bili bliži, imam jedinstvenu priliku da njihovu umetnost razmotrim iz jedne drugačije perspektive, ponavljam, bez želje da ikoga ubedim da zavoli ekstremni metal, samo želim da ukažem na to da ta muzika nije tek samo jedna gomila buke i besa bez poente.

Prosto, ja u tome vidim otelotvorenje svih onih stvari koje, kao “svesna” ljudska bića potiskujemo i sublimiramo — fragmente naših najdubljih slojeva ličnosti, ono instinktivno, animalno, sa čime se, čak i kada ostanemo sami sa sobom, često nismo u stanju suočiti. Ima tu mnogo psihologije, a death metal(ci) mogu biti tek jedan od motiva koji pružaju opsežan materijal za istraživanje u toj sferi. Još je zanimljiviji filozofski pristup, a ako vam je oduvek bilo teško da čitate, a kamoli tumačite Ničea, Šopenhauera, Fukoa, Sartra, Kamija, Siorana i ostale intelektualne dosadnjakoviće na hiljade strana, a volite death metal – znajte da ste njihovom pogledu na svet mnogo bliži nego što mislite.

Ima li, zaista, ikakve lepote u toj muzici koja, na prvi pogled, više liči na neki ekstremni sport nego na umetnost? Poseban fenomen u takvim (sub)žanrovima predstavljaju bubnjari – oni su sinonim čvrstine, stabilnosti i preciznosti. Još posebniji su vokali – nikako umilni i nikako prijatni, već invazivni, uznemirujući, dehumanizovanog karaktera i naizgled, potpno neverbalni. Međutim, zadivićete se kada vam kažem da ono što Dying Fetus “peva” nisu tek tako neki urlici bez smisla i reda, već poprilično dugački tekstovi, kudikamo duži nego što je to standard u bilo kom alternativnom žanru. Njihovi tekstovi nisu parole (kao i panku), to su čitavi traktati, verovali ili ne, i te masivne lirike mogu se poetički sagledavati kroz različite vrste filozofskih sočiva.

Pesme poput “Epidemic of Hate” ili “From Womb to Waste” mogu se čitati kao pravi nihilistički prikaz sveta u kojem univerzalni moralni zakon ne postoji, već čovečanstvom upravlja samo sukob interesa i instinkata.

Takođe, Marksova kritika hrišćanstva i hrišćanskih institucija sažeta u stilskoj figuri “opijum za narod”, savršeno je lirski sinhronizovana u pesmi “Praise the Lord (Oppium of the Masses)”. Niče lajks dis.

Život je patnja koja se stalno obnavlja kroz želju i frustraciju i to nije DF izmislio, već sve to stoji u zapisima “oca pesimizma” jedno stotinu godina pre nego što su utemeljivači blast beat zvuka imali tu (ne)sreću da ne budu abortirani. Da, itekako, Šopenhauerov koncept Slepe Volje (iracionalne sile koja pokreće sve) poklapa se sa brutalnim, mračnim tonom sveukupne muzike koju nam Dying Fetus prezentuje, koja ne nudi izlaz, već insistira na neprekidnom sudaru nepomirljivih sila.

Emil Sioran, radikalni pesimista, da se rodio nekoliko decenija kasnije mogao bi biti dobar drugar Šuldineru, Galageru, Fišeru i ostaloj ekipi, jer sve njihovo zvuči kao sonični pandan Sioranovim crticama u prilog “nezgodi zvanoj rođenje” — sažeto, brutalno i beskompromisno.

Fukoova analiza moći i represivnih struktura (zatvori, bolnice, države, religije) rezonuje s lirskim fokusom DF-ovih pesama koje se bave političko-socijalnom (ne)pravdom. Tekstovi poput “Destroy the Opposition” ili “Subjected to a Beating” mogu se tumačiti kao “metal cover” Fukoove genealogije moći i kontrole tela – on im daje savršen okvir jer DF doslovno prikazuje nasilje koje Fuko vidi kao uvek prisutno u modernim institucijama. O tome govori i Slavoj Žižek — nasilje je integralni deo svakog društva i svakog političkog sistema.

Egzistencijalizam je direktna veza sa DF-ovim nihilizmom. Sartrov “mučan osećaj apsurda i odgovornosti” korespondira sa “From Womb to Waste” koja se može tumačiti kao egzistencijalni krik — čovek je bačen u svet koji ga guta, bez “višeg smisla”, bez utehe.

Ako vas, u jeku trenutnih dešavanja u Srbiji (i u čitavom svetu) hvata osećaj bezizlaza, kao da se sve ovo neće nikada završiti, ili ste previše slušali death metal ili, još gore, čitali Mark Fišera. Svejedno, nijedno od ta dva ne pruža nadu u bolje sutra. “Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” — čuvena je Fišerova sentenca, na šta DF ima repliku u svojoj pesmi “Die with integrity”: kad “nema izbora, nema ni straha”.

Da, preteški su to uvidi, za većinu ljudi neprihvatljivi. Sve pesme Dying Fetusa ispevane su u prvom licu, u profetskom diskursu koji osnažuje opasnog čoveka, spremnog na brutalnost, nasilje i kome pojam smrti nije zastrašujuća tema o kojoj se govori nerado i s nelagodom. To nije čovek spreman da se prilagodi, pomiri i da prihvati, već čovek oslobođen od verovanja u iluzije koje se nameću kao istina i kao još jedan od izlaza koji su zapravo ćorsokak u kome će pojedinac biti razoružan od svega onoga što ga čini sposobnim da se suprotstavi svemu represivnom.

Poetika Dying Fetusa bori se protiv manipulativne relativizacije teorije o natčoveku te “običnog” čoveka, sluđenog ideologijama i opkoljenog sveopštom destrukcijom poziva na buđenje, osnažuje na akciju i osvešćuje u jasnom sagledavanju stvari kroz prizmu haosa, bola, patnje i sile, daleko izvan zone komfora (u kojoj se inače i formiraju najteže zablude i najgore laži).

I njihov je nastup u Beogradu (verujem, kao i svuda, na bilo kom mestu na planeti gde su ikada zašli) bio demonstracija tog nadilaženja zakona i normi s one strane lažnog morala, bez maski i bez stega, kroz apsolutni lom svega što sputava čovečnost u onome što ona zaista jeste — stvorena da živi slobodno.

Share This